I MODELI INVALIDNOSTI

Briga o deci sa smetnjama i teškoćama u razvoju, prošla je u istoriji, kako u svetu, tako i u Srbiji, kroz nekoliko faza - od direktne diskriminacije, odbacivanja i isključivanja, preko samilosnog/milosrdnog pristupa, zatim isključivo medicinskog pristupa do konačnog priznavanja i donošenja propisa u oblasti prava i potreba osoba sa invaliditetom.

Medicinski model invalidnosti, smetnje u razvoju ili invaliditet tretira isključivo kao problem ili nedostatak individue, koja se mora korigovati, lečiti, rehabilitovati i menjati, kako bi ona mogla da se prilagodi školskom sistemu i društvu u celini. Sav teret invalidnosti je na osobi sa smetnjama u razvoju i njenoj porodici. Osoba se posmatra kroz invalidnost i dijagnozu, a podrška koja joj se pruža u zaštićenim uslovima (domovi, bolnice, internati) ima za cilj da se takva osoba promeni, kako bi se uklopila u prirodnu sredinu. Na primer, dete sa oštećenjem sluha može da nosi slušni aparat i od njega se očekuje da nauči da govori kako bi se uklopilo, ali od vaspitača, nastavnika i ostale dece se ne očekuje da nauče jezik znakova ili druge oblike komunikacije.

Socijalni model, nasuprot medicinskom, invalidnost tretira ne samo kao problem individue, već i kao problem društva. Društvo se mora menjati i prilagođavati kako bi izašlo u susret specifičnim potrebama svakog pojedinca. To se čini kroz novu zakonodavnu politiku, novu obrazovnu i socijalnu politiku, kroz prilagođavanje društvenih institucija, kroz uklanjanje raznovrsnih barijera u okruženju – od arhitektonskih do psihosocijalnih. Zato je neophodno invalidnost posmatrati kao problem društva i prihvatiti odgovornost da položaj i kvalitet života dece sa smetnjama u razvoju i osoba sa invaliditetom zavisi od stepena prilagođenosti društva.

Po ovom modelu, osobe sa invaliditetom moraju imati uticaj na politiku, razvoj i pružanje usluga koje se tiču njihovih potreba. Dakle, moraju imati dostupne odgovarajuće servise, kao što su: službe personalnih asistenata, dnevni boravci, servisi podrške za život u zajednici, pomoć u kući i razne druge oblike podrške, pristupačne institucije i infrastrukturu, uticaj na donošenje odluka, pravo na izbor, puno poštovanje osnovnih ljudskih prava (prava na školovanje, zapošljavanje, na samostalno kretanje, na samostalni život, na ekonomsku sigurnost itd.)