Iako smo još daleko od dana kada će nam roboti pomagati po kući i, recimo, u bašti, naučnici širom sveta intenzivno rade na tome da nauče robote da obavljaju prostije i komplikovanije poslove. Ali, kako roboti postaju pametniji, sve više se obraća pažnja na to kako ljudi reaguju na robote.
Da li je dobro da roboti reaguju na naše emocije ili ne? Da li se osećamo opuštenije kada robot liči na neku mašinu ili kada liči na ljudsko biće? Da li bismo više voleli da sa robotima komuniciramo glasom ili preko kompjuterske tastature? Koliko bi robotima trebalo dopustiti da nam se približe pre nego što se osetimo ugroženim?
Na primer, u Laboratoriji za veštačku inteligenciju, pri Masačusetskom institutu za tehnologiju, istraživači eksperimentišu sa robotom zvanim Kismet, koji je programiran da prepoznaje osnovne emocije u ljudskom glasu i da reaguje pokretima svojih veštačkih očiju i usana. Kismet je u stanju da po glasu svog instruktora prepozna da li ga hvali, grdi ili teši.
Drugi primer je Asimo, robot konstruisan u laboratorijama japanske firme Honda. Asimo liči na astronauta. Visok je metar i 60, ume da hoda uz i niz stepenice i da obavlja neke proste radnje. Asimo ponekad dočekuje posetioce u sedištu Honde u Tokiju i pokazuje im put do sale za konferencije. Posetioci su, naravno, fascinirani. Kako kažu funkcioneri Honde, jedini problem nastaje kada Asimo, po obavljenom poslu napusti salu jer svi krenu za njim da vide kuda će da ode.
objavljeno: mart, 2003.