Priručnik "Asistivna tehnologija u školi" - II PREPREKE SA KOJIMA SE SUOČAVAJU OSOBE SA INVALIDITETOM

 

II PREPREKE SA KOJIMA SE SUOČAVAJU OSOBE SA INVALIDITETOM

Kada se govori o invalidnosti i pravima osoba sa invaliditetom, između ostalog se misli i na pristupačnost izgrađenom okruženju, prevozu, informacijama i komunikacijama, koje bi trebalo da omogućavaju osobama sa invaliditetom da učestvuju u životu zajednice. Ostale kategorije stanovništva, poput male dece i roditelja s malom decom, starijih osoba, trudnica, osoba s povećanom telesnom težinom ili onih s privremenim oštećenjima, takođe se suočavaju sa teškoćama prilikom kretanja i obavljanja svakodnevnih aktivnosti. Često se smatra da su pomenute grupe same uzrok problema, zbog smanjenih fizičkih sposobnosti i specifičnih zahteva prilikom kretanja ili primanja i davanja informacija i usluga.

Pristupačno okruženje je jedan od ključnih elemenata u ostvarivanju društva zasnovanog na ravnopravnosti. To znači da je pristupačnost briga svih, a ne samo briga manjine. Problem pristupačnosti i ukidanje svih vrsta prepreka treba posmatrati kao problem koji se tiče ljudskih prava ne samo osoba sa invaliditetom, nego i celokupnog društva. Socijalni model invalidnosti podržava takav concept, podrazumevajući da je uklanjanje svih vrsta prepreka odgovornost čitavog društva – s obzirom na to da ih ono i stvara - kako bi se osobama sa invaliditetom osigurao ravnopravan pristup i učešće u njemu.
U društvu postoje različite vrste prepreka koje osobama sa invaliditetom i mnogim drugim kategorijama građana osporavaju jednake mogućnosti, a najčešće se svrstavaju u četiri grupe.

1. Fizičke ili arhitektonske prepreke u životnoj sredini

Fizičke ili arhitektonske prepreke su sve one barijere koje postoje u sredstvima javnog prevoza, u stanovima i kućama, na ulicama i na putevima, u radnom prostoru itd. Barijere u okruženju mogu sprečiti ili ometati pristup zgradama i uslugama, izazvati osećaj niže vrednosti, zbunjenost ili u najgorem slučaju uzrokovati fizičke povrede. Nemogućnost korišćenja sredstava javnog prevoza, neprilagođenost uslova za stanovanje, nedostatak zvučnih semafora i taktilnih staza na našim ulicama, nedostatak pristupačnih javnih toaleta, parking mesta, nedovoljno široki trotoari sa visokim bankinama, nepostojanje rampi i kosih staza za nesmetano kretanje osoba u kolicima, neprilagođene prostorije za rad, neodgovarajuće oznake za osobe oštećenog vida i sluha, samo su deo fizičkih prepreka koje je potrebno ukloniti.

Borba za jednake mogućnosti i rastuća politička svest da je pristupačnost javnih zgrada, javnog prevoza i sl., osnovno ljudsko pravo, postaje sve rasprostranjenija, posebno nakon usvajanja Konvencije UN o pravima osoba sa invaliditetom (član 9, o pristupačnosti).

Sredina bez barijera podrazumeva da bilo koja osoba, bez obzira na svoje godine ili sposobnost, može da se kreće svuda po okruženju bez suočavanja
sa ma kakvom preprekom. Ideja sredine bez barijera može se sprovesti primenom koncepta univerzalnog planiranja ili dizajna za svakog, kako je to terminološki definisano u zemljama EU.

Univerzalno planiranje je planiranje proizvoda i sredine tako da budu upotrebljivi svim ljudima, u najvećoj mogućoj meri, bez potrebe za naknadnim prilagođavanjem. Slično univerzalnom planiranju, univerzalni dizajn (dizajn za sve) podrazumeva planiranje, razvijanje i marketing svakodnevnih proizvoda, usluga, sistema i sredine tako da budu pristupačni i upotrebljivi za sve ljude, bez obzira na razlike u godinama, u mogućnostima ili u situacijama. Služi svima: osobama koje su mlade i koje su stare, sa odličnim ili ograničenim mogućnostima, u idealnim ili složenim situacijama.

Univerzalni dizajn je koristan i prilagodljiv je za svakoga. Ono što oba ova koncepta podrazumevaju jeste da bi prostori trebalo da budu sagrađeni na takav način da zadovoljavaju potrebe svih ljudi, uključujući i osobe sa invaliditetom.

2. Pristup in formacijama i pristup komunikacijama

Ova vrsta prepreka je najmanje vidljiva, ali je, baš zato, isključujuća za veliki broj ljudi, naročito onih sa senzornim smetnjama. U modernim društvima sa razvijenom tehnologijom pristup informacijama i komunikacijama je osnovni preduslov za sve oblasti života i rada. Međutim, mnoga sredstva komunikacije, kao što su telefon, radio i televizija, nisu dostupni osobama oštećenog sluha, baš kao što mnoge informacije i usluge nisu dostupne osobama oštećenog vida. Većina informacija koja se priprema za javnost u štampanom obliku nije dostupna osobama koje su slepe ili slabovide, jer nisu štampane krupnim slogom ili Brajevim pismom, ili nemaju audio-zapis. Ljudima sa ošetećenjem sluha izuzetan problem predstavlja komunikacija na svim nivoima zbog nedostatka uređaja za sinhronizaciju glasa ili prevodioca na gestovni govor.

Zbog svega toga, veliki broj osoba sa invaliditetom trpi diskriminaciju u oblastima komunikacija i pristupa informacijama, ali i u svim drugim, s obzirom na to da ove dve grupe prepreka vode u širu diskriminaciju i marginalizaciju. One bi mogle da budu uklonjene jer postoje odgovarajuća tehnološka rešenja, ali je za tako nešto potrebno da društvena svest bude na značajno višem nivou nego što je sada.

3. Psihosocijalne prepreke

Iako stavovi prema osobama sa invaliditetom počinju da se menjaju i preispituju, oni su, nažalost, i dalje jedna od većih prepreka njihovom punom učešću u životu zajednice. Za osobe sa invaliditetom se često vezuju negativni stavovi i predrasude koji nastaju kao posledica nedostatka informacija i neznanja. Tu su i netolerancija, ignorisanje i socijalna distanciranost.

Vrlo često, ljudi bez invaliditeta prema osobama sa invaliditetom osećaju sažaljenje, strah, nelagodnost... Ponekad ih doživljavaju kao tragične ličnosti, nekada im se dive na hrabosti da se “suoče sa svojom invalidnošću“, doživljavajući ih kao heroje. Negativni stavovi prema deci sa smetnjama u razvoju ili osobama sa invaliditetom su najveća prepreka pristupu dece redovnom obrazovanju. Na njih nalazimo na svim nivoima: među roditeljima, članovima zajednice, školama i nastavnicima, državnim službenicima, pa čak i među samom decom sa smetnjama u razvoju.

Nedostatak znanja i nedovoljna informisanost o potrebama i mogućnostima dece sa smetnjama i teškoćama u razvoju izazivaju strah i podstiču
negativne stavove. Uobičajeno prisutna zabluda je da su deca sa smetnjama u razvoju češće bolesna, uvek spora, dosadna i da se drugoj deci ne dopada da se druže i uče zajedno sa decom sa smetnjama. Jedna od najčešćih predrasuda prema osobama sa invaliditetom jeste da su manje sposobne i da zbog svoje invalidnosti ne mogu da se zapošljavaju, samostalno kreću i žive, putuju, imaju svoje porodice, decu... Uticaj ovakvih stavova i predrasuda je očigledan kod kuće, u školi, u zajednici i na svim nivoima donošenja odluka. Zbog svega toga, deca s razvojnim teškoćama i njihovi roditelji često razvijaju nisko samopoštovanje, skrivaju se i klone društvene interakcije, što može voditi direktno u isključenost iz obrazovanja i društvenog života.

Kako su stavovi duboko ukorenjeni u svesti ljudi i kako oni najčešće predstavljaju izraz neznanja, straha i konformizma, veoma ih je teško menjati.

No, nije i nemoguće. To je dugotrajan i kontinuiran proces, u kome najznačajniju ulogu mogu da imaju upravo osobe sa invaliditetom i njihovi pozitivni primeri iz svakodnevnog života. Najbolji način da se promene negativni stavovi je da se poveća kontakt sa decom sa smetnjama u razvoju i osobama sa invaliditetom, uz informisanje i edukaciju šire javnosti o njihovim pravima, potrebama i mogućnostima.

4. Institucionalne prepreke

Institucionalne prepreke obuhvataju načine na koji društvene institucije doprinose izolovanosti ili isključenosti iz različitih oblika društvenog života, pojedinaca ili grupa zbog njihove invalidnosti, socijalnog statusa, etničke pripadnosti ili pola. Ova vrsta barijera ima svoje korene u nepoštovanju različitosti i zloupotrebi moći, da bi se stvorile i održavale nejednakosti, a čine ih porodica, pravni sistem, politički sistem, obrazovni sistem, politika zapošljavanja, socijalne službe, zdravstvene službe. Mnogim osobama sa invaliditetom onemogućeno je da učestvuju u društvenom životu zbog postojanja institucionalnih prepreka, koje su često kombinovane i sa ostalim vrstama prepreka, najčešće psihosocijalnim i arhitektonskim. Neki primeri ovih prepreka iz prakse uključuju:

  • Obrazovni sistem je još uvek takav da isključuje osobe sa invaliditetom iz glavnih obrazovnih tokova. Zakonom o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja predviđeno je uvođenje inkluzivnog obrazovanja, ali će za njegovo stvarno uvođenje u praksu biti potrebno ispuniti mnoštvo drugih preduslova, kao što su uspostavljanje servisa podrške, izgradnja pristupačnog okruženja i prevoza, postojanje udžbenika u adekvatnim formatima i sl.
  • Oblast zapošljavanja je ogromna prepreka za preko 80% osoba sa invaliditetom. Da bi se govorilo o jednakim mogućnostima pri zapošljavanju, potrebno je prethodno ukloniti mnoge prepreke, počev od fizičkih, preko obrazovnih, psiholoških, zatim prepreka u sistemu socijalne zaštite i drugih. Novi Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba sa invaliditetom sasvim sigurno će doprineti poboljšanju stanja u ovoj oblasti.
  • Institucije sistema retko u svojim sazivima imaju osobe sa invaliditetom. Zbog toga oni imaju male šanse da utiču na sistem odlučivanja.
  • Pravo na porodični život često je uskraćeno mnogim osobama sa invaliditetom, koje zbog niza predrsuda, ali još više zbog ekonomske i druge zavisnosti, ostaju zatvorene u svojim biološkim porodicama, a nakon smrti roditelja obično završavaju u institucijama za trajni smeštaj.
   Priručnik